Razotkrivanje demokratije

Demokratija. Da li ljudi zapravo znaju šta je to demokratija ? Kad ovo pitam ne mislim na prosto prevođenje ili definisanje reči korišćenjem obimnih rečnika stranih izraza. Pitanje se odnosi sa samu srž demokratije. Koja je to glavna karakteristika demokratije ? Šta će  je najbolje objasniti i razobličiti a da se pritom okanemo filozofiranja i pametovanja ?

Odgovor na ova pitanja i suština demokratije krije se u njenoj samoj reči. Sve je tako prosto da prostije ne može biti. Mala rokada slogova daće nam odgovor na pitanje. Šta treba da uradimo da bi došli do pravog značenja reči demokratija? Pa. Razbićemo reč demokratija na slogove  ne obazirući se na gramatička pravila.

DEMO KRA TI JA. Sad. Da bi smo dobili pravo značenje reči demokratija pročitajmo je unazad, ali po razbijenim slogovima.

Šta dobijamo? Pa naravno, JA TI KRADEMO. To je to. Razotkrili smo demokratiju. Konačno smo objasnili pojam demokratija i to samo u nekoliko redova. Demokratija je lopovluk koji se vešto prikriva svojom formom, što nam potvrđuje i sama reč demokratija.  Dovoljno je da ljudi malo napregnu svoja čula da shvate da nije sve onako kako je napisano i kako se govori.

Međutim da bi smo u potpunosti demistifikovali reč demokratija potrebno je i da reč DEMOKRATE (pristalice demokratije) razbijemo na slogove. To bi izgledalo ovako:  DEMO KRA TE. Potom, kao i u prethodnom primeru,  napisaćemo slogove unazad tako da dobijamo TE KRADEMO. Sa inverzijom reči to bi bilo: KRADEMO TE.  Znači, da li će da nas kradu ili ćemo JA i TI da krademo sve zavisi  od toga da li smo mi demokrate ili ne.

Nudista

Na svom prethodnom blogu imao sam kategoriju »Mladost ludost« u kojoj sam publikovao svoje pesme napisane u doba tinejdžerstva. Rešio sam da ponovo aktiviram tu kategoriju jer bolje da te pesme, kakve god bile, ugledaju svetlo dana nego da ih pojede zaborav odnosno klinci pocepaju ili zature ko zna gde. Samim tim da su pesme iz tinejžderskog perioda mislim da nije teško pretpostaviti  čime obiluju iste. Pa normalno SEXXX-om. Kakav bih ja to bio tinejdžer da nisam bio opsednut sexom.

Nadam se da ćete uživati.

NUDISTA

.

Golih devojaka prepuna plaža

biti go super kamuflaža,

ali ja nikada ne mogu biti nudista

jer mi se uvek dogodi stvar ista

čim pored mene neka ženska kroči

meni se ona stvar odmah ukoči

i ja ispadam budala glupa

koja je došla da gleda a ne da se kupa.

Da li smo siromašni ?

Razlog za pisanje ovog teksta inicirao je moj stariji sin postavljanjem jednog prostog i veoma mučnog pitanja: »Tata da li smo mi siromašni ?« Ko zna o čemu su razgovarali u školi kada mi je postavio takvo pitanje.

Imao sam osećaj kao da me je neko udario maljem u glavu. Nisam znao šta da mu odgovorim. Možda mi je bilo teško da priznam. Možda me je bilo sramota. Charolija je o tome pisala na svom blogu. Ja se samo nadovezujem na celu tu priču. Krenuo sam sa analizom da bih dobio odgovor na postavljeno pitanje kao da već nisam znao odgovor.

Prezentiranim podacima mora se  pristupiti sa dozom skepticizma, jer ipak su to podaci za javnost, malo doterani i našminkani, ali, i kao takvi, oslikavaju pravo stanje u Srbiji.

U Srbiji danas živi oko 7.334.777 stanovnika od toga je oko 1.857.291 zaposlenih, 750.000 nezaposlenih i oko 1.600.313 penzionera. Gde se još zagubi 3.127.173 ljudi, nemam pojma. Da kažemo da veliki broj njih otpada na decu (maloletnike), ali taj podatak nisam uspeo da pronađem ? Koliko danas ima dece u Srbiji ? Sigurno je podatak poražavajuć pa ga zato i nema na internetu.

U Službenom glasniku RS broj 4/2010 objavljen je podatak o prosečnim godišnjim primanjima zaposlenih u Srbiji za 2009. godinu. Po tim podacima prosečna godišnja bruto plata u Srbiji je 529.764 dinara (5.298 €) odnosno oko 380.796 dinara (3.808 €) neto godišnja plata. Kada se sve to prerečuna na mesečnom nivou ispada da je prosečna mesečna bruto plata 442€, odnosno 317€ neto plata.   317 € !!!  Kako li su to izračunali da mi je znati. I mislim da prilikom izračunavanja proseka plata ne treba da uračunavaju onaj mali broj povlašćenih što imaju milionske iznose u primanjima (njih je manje od 0.5%). Oni i nisu deo naroda. I samo kvare prosek. A pitanje je da li  taj prosek obuhvata neisplaćena primanja mnogih radnika, plate koje nisu isplaćene mesecima unazad, zbog čega oni sada i štrajkuju. U tom slučaju bi sabiranje trebalo da bude sa minusom, ali hajde da im poverujemo pa da računamo sa tim navodim preuveličanim prosekom.

Prosečna mesečna neto penzija je 22.000 dinara (220 €) i tu je donekle slična situacija kao i sa platama, ali neka bude tako.

Pa da krenemo da računamo, kao mala deca, da vidimo nismo li zaboravili da sabiramo, oduzimamo, delimo i množimo. Računaćemo u evrima mnogo je lakše. 1€ = 100 dinara.

1.857.291 zapošljenih mesečno ostvaruje bruto zaradu oko 820.922.622 € tj neto zaradu 588.761.247 eura, odnosno država, ili ko već, od tih para uzme oko 232.161.375 € na ime raznoraznih poreza i dažbina (bruto-neto).

Mesečni iznos svih penzija iznosi: 1.600.313 * 220 €  = 352.068.860 €.

Znači od poreza koji se naplati od svih zaposlenih ne mogu da se pokriju ni penzije. Neću da zalazim u procente zaposlenih koji privređuju i koji ne privređuju jer tek to je poražavajuća činjenica, mada je i taj podatak objavljen u pomenutom službenom glasniku.  Ovo sam naveo samo da se vidi koje su pare u obrtu.

Međutim, mi ćemo se baviti malim računicama nas pojedinaca, jer, iskreno rečeno, baš me briga za te procente. Bitno mi je koliko ću  da primim para  i kako mogu da preživim sa tom sićom. Pa da vidimo:

Da kažemo da imam prosečnu platu od  317 € mesečno. U porodici radim samo ja, žena nezapošljena, dvoje dece pride. I mi treba da preživimo sa tih 317 €. Nekako  bi progurali da ne mora da plaćamo dažbine: struja 50 € + komunalije 30 € + fiksni telefon i internet 30 € + mobilni telefoni 30 € + kablovska 15 € + obdanište 20 €, znači 175 eura mesečno ode nazad državi. Znači moja plata nije 317 eura nego 142 eura mesečno. Nas četvoro treba da preživimo sa tih 142 eura. Kad se to podeli na četri dela ispada da svako od nas može da potroši 36 € po osobi za mesec dana odnosno 1.2 € dnevno. Šta ja mogu da kupim za 120 dinara dnevno kad cene konstantno skaču ? Paklu cigareta ili jedan hamburger ili burek i jogurt ili milka čokoladu ili 2 litra mleka ili 1.5 kg banana ili 2 litra piva ili konopče (ma nema ni za konopče) … A gde je kredit koji otplaćujem svaki mesec + 90 €, gde je gorivo za auto + 30 €  minimum, gde je porez za zemljište i ostali nameti ? Ja stvarno ne znam kako preživljavamo, ali kad čujem da ima i ljudi koji su u goroj situaciji prosto me hvata jeza i nameće mi se pitanje: Šta će biti sa nama ?

Pa kao što je meni moj sin postavio pitanje, tako ću ja da postavim pitanje našim vladarima: »Kako ste sve to sračunali ? Kako vas nije sramota da spominejte  privredni razvoj i ostala sranja kad je narod na ivici egzistencije ?  Šta blebećete vi ? Da li ste pri zdravom razumu ?«

Nisu nas dokusurili ni Turci, ni Nemci, ni Nato, ali zato ćete VI da nam jebete kevu. Kad pomremo od gladi možete ’ladno zemlju da prodate Kinezima i Šiptarima i da napunite lepo svoje džepove po ko zna koji put. Možda vam je to i plan majke vam ga sračunate.

Da li smo siromašni ? Ne znam. Moraću da pogledam neku statistiku.

Konkurs

Konačno, raspisan je konkurs je za jedno vrlo atraktivno, dobro plaćeno, perspektivno radno mesto. Ja sam zahvaljujući svojoj snalažljivosti za konkurs saznao još pre zvaničnog oglašavanja. Rekoše mi tada moji prijatelji, koji su u to bili upućeni, »biće gusto«, navalili ljudi ko mutavi.

Rešio narod da radi, pa to ti je. A gde baš sad, kad sam ja rešio da se zaposlim. Vekovima niko ništa ne radi i sad rešiše svi da rade. Sve mi ide uz onu stvar.

I uslovi konkursa bili su baš zahtevni: »Stečeno visoko obrazovanje iz naučne oblasti pravne ili ekonomske nauke ili naučne, odnosno stručne oblasti u okviru obrazovno-naučnog polja društveno-humanističkih nauka ili tehničko-tehnoloških nauka na studijama drugog stepena (diplomske akademske studije-master, specijalističke akademske studije, specijalističke strukovne studije),  (treba mi prevodilac za ovo) odnosno na osnovnim studijama u trajanju od najmanje četiri godine, položen državni stručni ispit, najmanje 7 godina radnog iskustva u struci, poznavanje barem dva strana jezika, dobar izgled…«. Čudo da nisu tražili stanje deviznog računa da bi imali u uvid koga mogu da malo ošišaju.

Kako je vreme odmicalo sve se više ljudi prijavljivalo na konkurs. Čuo sam da su konukurisali mnogi jaki studenti sa prosekom ocene 10.00, sa međunarodnim nagradama i priznanjima, koji su završili u roku… Potencijal naše države. Studenti sa prestižnih inostranih univerziteta…

Ja krenoh sa razmatranjem uslova konkursa da vidim ima li svrhe da uopšte konkurišem, kad je konkurencija tako jaka.

Moj CV bi izgledao otprilke ovako:

Imam završen fakultet za menadžment (a njega nije završio samo onaj ko ga nije upisao i to u roku). Prosečna ocena 6.05. Na računaru razbijam (’ajde da me neko pobedi na Warcraftu ili Counteru a pored toga znam da pošaljem i email).

Od stranih jezika govorim nekoliko, što izumrlih, što još postojećih, pa da krenem sa nabrajanjem: srpskohrvatski (nekad bio matarnji ali u međuvremenu izumreo), srpski (sada matenji jezik)  pa hrvatski, bosanski, makedonski, (malo li je to ?), a pride bugarski natucam a slovenački razumem po neku reč…

Što se tiče fizičkog izgleda, imam  višak kilograma, ali krenuo sam da pijem turbo šlank, da mršavim dok sve jedem, tako da ću i taj uslov da ispunim.

U vezi radnog iskustva:  brate, radio sam sve poslove, one o kojima smem da kažem i one o kojima ne smem ni da pisnem jer »opreznost je majka mudrosti«. Međutim, to mi samo ide u prilog jer znam kako se radi i sa ove i sa one strane zakona, mada je to jedno te isto. Razlika je što jedne zakon štiti a druge hapsi.

Sve u svemu nije tako loš CV. Zašto da ne konkurišem ? U slučaju da zaškripi upotrebiću svoju najaču kartu, keca iz rukava, svoj tajni adut, koji je najbitniji i koji otvara sva vrata. Sve drugo i nije tako bitno. Džaba su desetke, stipendije, nagrade, prestižne inostrane škole…. Adut za koji ne postoji alternative. Adut koji zasenjuje sve ostale kvalitete. Adut koji danas kod nas ima najbolju prođu. Ja sam član partije. I to vladajuće. A pored toga jedan moj rođak čiji je čukun deda rođeni brat moje čukun babe  je zamenik šofera pomoćnikovog pomoćnika ministra. A znate da šoferi mogu sve da završe.

I šta mislite ko je prošao na konkursu ?

Kako objaviti knjigu

Dok sam bio klinac i piskarao svoje prve pokušaje od pesama, moja nepismena baka mi je stalno govorila, »sine o mom životu da napišeš knjigu, bila bi to mnogo dobra knjiga«. Ja sam još tada stekao utisak da je izdavanje knjige neki mnogo težak, gotovo nemoguć, poduhvat tipa let na Mesec ili pak cepanje atoma… Nisam imao pojma da je to sve tako banalizovano. Šta zna dete ?

Od tad je prošlo dvadesetak godina. Objavio sam tri knjige u međuvremenu. U svojoj prvoj knjizi jednu priču sam posvetio svojoj baki i rekao joj »Eto baba sad imaš i svoju knjigu«, a ona je plakala danima i hvalila se gde god je stigla. Bio sam srećan zbog nje.

Samo što moja baka nije znala da objaviti knjigu i nije nešto nemoguće, naročito danas. Ja ću vam objasniti kako.

Naj pre da razbijemo predrsude u vezi objavljivanja knjiga. Ne mora da znate da pišete da bi ste objavili knjigu. Možete pisati o tome šta ste svaki dan doručkovali, ručali i večerali. To barem još niko nije napisao, ili možete da pišete  bilo šta drugo što vam padne na pamet, nebitno je.  Kvalitet pisanja nema bitan uticaj ukoliko nemate neku potporu tome, vezu u izdavačkoj kući, političku podršku, neku instituciju koja će finasirati i gurati tamo gde zaškripi. Jednom rečju, treba da imate lovu i najveći problem ste rešili.

A o čemu ćete pisati i da li to ima neku vrednost to i nije tako bitno. Postoje mnoge samoproglašene izdavačke kuće koje će štampati šta god želite samo ako imate kintu. Sa druge strane jeftinija solucija je da knjigu objavite kao autorsko izdanje. Trebalo bi odvojiti oko 10 eura (ako ne i manje) za ISBN i CIP da bi vaša knjiga bila legalizovana i svrstana  u svetski katalog knjiga i to bi bilo to. Jedino što ćete imati kao trošak jesu troškovi štampe i usluge izdavačke kuće ako knjigu štampate preko njih a to je već neka cifra.

Sad, kako ćete naći novac ? E to je već pitanje. Za to treba da imate mnogo veći dar od dara pisanja. Ukoliko vam nije ispod časti idite od lokala do lokala i od polupismenih vlasnika tražite da vam budu sponzori za knjigu. Molite i šlihtajte se onima koji u životu nisu pročitali više od 3 knjige da vam udele neku siću kojom bi potpomogli kulturi u agoniji. Ukoliko vas ne izbace naglavačke, ostvarili ste uspeh.

Za sve dalje informacije, ako Vas to zanima možete me kontaktirati. Rado ću Vam pomoći oko pripreme knjige za štampu, normalno, prijateljski, bez bilo kakve naplate usluga. Pomoćiću Vam koliko mogu samo nemojte da mi tražite pare. Mada šta će Vam knjiga kad imate blog ? Mnogo je jeftinije, bolje, efikasnije i delotovornije… Sad ako se ipak odlučite za knjigu, ja sam TU ;)

Buđenje

Priča iz knjige Demo(n)kratija

Sat je zvonio, zvonio, zvonio … Ja sam u mraku, po komodici pored kreveta, pipajući svojim grubim rukama i obarajući sve što bih dotakao, pokušavao  da ga pronađem  i zaustavim  užasnu buku koja se čula iz te male paklene mašine.

Konačno sam ga pronašao i svom snagom bacio o pod, ali sat je i dalje zvonio. Bio je to kvalitetan budilnik, kupljen na buvljaku  za 100 dinara, pa mi je zato i bilo čudno kako je i dalje bio u funkciji posle takvog treska o pod. Njegovi prethodnici, bilo ih je pet, nisu se pokazali tako otporni pri susretu sa zidom ili podom, dobijajući početno ubrzanje snažnim izbačajem iz moje desne ruke. Ustao sam preko volje, pre buđenja Sunca, sada već u polumraku, tumarao  po sobi i tražio čarape,  bačene u neki ugao. Gunđao sam i psovao, jer nisam mogao da upalim svetlo da ne bih probudio suprugu. Nije mi bilo jasno kako se dosad nije probudila, kako je nije probudila zvonjava sata i njegov snažan tresak pri mom nastupu besa, već je i dalje „testerisala”, od čega je brujala cela soba. Ponekad sam mislio da će se ugušiti, da će od tolikog hrkanja zaboravti da diše, da će hrkanje odjednom prestati kao i njen život zajedno sa njim. Ali ništa, već godinama. Buka bez koje više nisam mogao ni da zaspim, sada mi je tako smetala. Povremeno sam, u takvim trenucima,  bio ljubomoran na nju, verovatno zbog toga što će ona još uvek spavati, a ja ću morati na posao, gde ću crnčiti i dirinčiti za neku bednu platu, koju ću potrošiti za dva dana. Sve češće sam joj  zavideo jer ona je u kući ostajala sa decom a ja sam morao na posao, koji sam toliko mrzeo. Mrzeo sam svoj posao. Mrzeo sam sebe što sam bio običan radnik u fabrici, koji je u prljavom, poluiscepanom kombineznu stajao za proizvodnom trakom i proizvodio nešto, nije bitno šta, od čega baš i nije imao nekakvu korist. Zimi hladnije nego u zamrzivaču, leti kao u rerni, a ja stojim na svom radnom mestu i tapkam po zemljanom podu u želji da se zagrejem ili rashladim, u zavisnosti od situacije. A ulagao sam sav svoj trud. Svom snagom sam se trudio da pokažem da mi je do posla stalo. želeo sam da napredujem, da pobegnem sa te trake, zbog čega sam  radio i prekovremeno. Mislio sam da će to neko primetiti, da će mi zbog toga dodeliti neko bolje radno mesto, ali ništa. Niti sam napredovao, niti sam dobijao tu bednu povišicu, samo sam još više nazadovao. Uvek sam ja bio taj koji je morao prekovremeno da radi, jer sam se pokazao kao  radnik koji voli svoj posao, kome je do svog posla stalo i koji će najbolje odraditi taj posao, uz smanjen kapacitet radnika. A mrzeo sam ga. Isuviše sam ga mrzeo. Radio sam kao crnac, želeći da uspem. Bio sam pošten. Nisam „hvatao krivine”, niti sam pokušavao nešto da „dignem” sa radnog mesta, bilo šta, nije bitno, da smuvam u džep, naguram u torbu i odnesem kući. Ne, ja nisam želeo da kradem. Bio sam pravedan. Bio sam budala. Hteo sam da uspem svojim trudom i zalaganjem. Radio sam i za druge. Dok su oni pili kafe, smrdljive brlje i tračarili, ja sam radio, misleći da ću za to biti nagrađen, a u stvari sam samo  ispadao veliki idiot.

Evo i sada, ovog jutra, ustao sam 45 minuta ranije od uobičajenog vremena za ustajanje iz straha da ne  zakasnim na posao. Prvi sam ušao u radnički voz koji je prevozio radnike, a u kome smo svi izgledali isto, pokislo, kiselo se smešeći čim bi nam se pogledi ukrstili, u želji da sakrijemo brige i probleme koji su nas morili i istovremeno se ocrtavali na našim licima. Svi smo mi imali različite probleme ali i jedan zajednički, besparicu, koja je svakim danom bivala sve veća. U potaji svi smo se nadali da će danas sve biti drugačije, da će se Bog konačno okrenuti, pogledati svojim milostivim očima i pomilovati svojim nežnim rukama. Ali bi se iluzija spasenja, kao i svakog dana, raspršivala kao magla sa pojavom sunca, već sa dolaskom na radna mesta.

Videvši da je Bog konačno digao ruke od nas, gledali smo kako možemo sami sebi da pomognemo. Ja ni sada ne znam zašto,ali  učlanio sam se u vladajuću stranku. Možda je razlog tome bila i moja težnja za ulizivanjem kod  pretpostavljenih kako bi mi ukazali poverenje i pomogli mi da se iskobeljam iz mulja u kome sam se davio. Zbog toga sam čak završio i ubrzanu višu školu. Ali nisam ja bio jedini. Bilo je mnogo onih koji su mislili da će politika pomoći njihovim bednim životima. Ali isto kao i ja i oni su se malo preračunali. Svi su oni, uključujući i mene, u partiju bili primani samo da bi bili mali pijuni, odnosno, da bi imao ko da tapše za vreme mitinga, da nosi transparente i uzvikuje parole. Sve je bilo kao i ranije. Ništa se nije promenilo. Sada smo  imali još jednu obavezu više: odlazak na partijske sastanke samo radi broja i dekoracije.

San o mom napredovanju pukao je  kao mehur od sapunice. Konačno sam se probudio i shvatio kakva je java. Napredovali su oni za koje sam se najmanje nadao, oni koji su najviše lenstvovali i odsustvovali sa posla. Napredovali su oni koji su imali kintu a koji, zapravo, za taj položaj nisu imali odgovarajuće škole. I džaba sam ja radio, zalagao se, završio školu, učlanio u partiju, ništa time nisam postigao. I dalje sam bio niko i ništa. Uzaludno sam gubio vreme i živce, prolivao krv i znoj,  kada sve to nije imalo svoju svrhu. I dalje sam živeo bedno i jedva spajao kraj sa krajem, s tim što sam sada gledao druge nove ljude na radnim mestima o kojima sam  ja samo sanjao.

Jedina uteha u svemu tome bila su mi  moja deca, koja su se bezbrižno igrala, ne shvatajući složenost situacije, i moja žena, čije me je hrkanje uspavljivalo i koja je uvek imala razumevanje za mene i moje probleme. I najviše radi njih sam želeo da uspem, da naplatim svoj proliveni znoj, da dokažem da i ja nešto vredim, da zapušim usta onima koji me sa prezirom ogovaraju i iz potaje mi se smeju, da omogućim da i mi osetimo tu vedriju stranu života, samo što nisam znao kako to da izvedem.

Često sam razmišljao da uzmem pištolj, koji skrivam ispod kreveta, pa da odem na posao i pobijem sve svoje šefove i pretpostvaljene. Pomisao da bacim bombu na fabriku, delovala mi je kao odlično rešenje. Ali ne običnu, već atomsku. Ali zašto jednu? Bacio bih hiljade atomskih bombi. Uništio bih ceo  svet, i ovako je isuviše zatrovan i bolestan. Dosta je čovek uništavao. Vreme ja da i on bude uništen. Samo gde da pronađem tolike atomske bombe?

Ubrzo posle toga, kada bih se malo smirio i još jednom o tome razmislio, sve bi me ubrzo prošlo, i te zle misli bi nestale. Međutim, prilikom jednog takvog razmišljanja u cilju pronalaženja rešenja i izlaza iz ove bezizlazne situacije, došao sam do zaključka koji ranije nikako nisam mogao da uočim i shvatim. Shvatio sam da ja uopšte ne treba da brinem, da je sve ovo jedan veliki test, da danas opstaju samo oni koji se ne predaju,da je život jedna velika borba, da preživljavaju samo najjači i najuporniji borci.  Shvatio sam da sam sve vreme bio u zabludi.  Mislio sam da ne znam šta je sreća i da ću je dobiti ako napredujem u društvu i na poslu. Smatrao sam da će mi,  ako postanem neki šef, ako zategnem kravatom svoj ugojeni zadebljali vrat i pritom se, šepureći se kao ćuran, šetam po preduzeću, ako se vozim u luksuznim  službenim kolima, svi  zavideti i misliće da sam srećan jer imam moć, vlast i novac, ali nije baš uvek tako. Sve to ima svoju cenu. Pitanje je da li bih tada bio tako dobar roditelj kao što sam sada. Jeste da bi moja porodica imala novca u izobilju i da bi  njime  prebrodili mnoge nevolje  koje nas  sada muče. Ali da li bih od tolikih političkih sastanaka, luksuznih poslovnih večera i bančenja do kasno imao vremena za svoju porodicu? Sigurno je da bih se kao i svaki “budža” vremenom iskvario, da bih ženu počeo da varam sa svojom mladom pohotnom sekretaricom a decu da zanemarujem jer bih bio zatrpan poslom, koji ne bi smeo da čeka. Mogućno je da bih počeo da posećujem javne kuće i bordele, jer gde bih trošio lovu sa svojim poslovnim  partnerima ? Jer, da li bih tako uspešno sklapao poslove, da pored mojih poslovnih partnera nema obezbeđenih nagih tela požudnih maloletnica koje će ih, za određenu nadoknadu, ubediti da je sklapanje posla sa mnom prava stvar? Može se desiti da baš zbog toga  i  izgubim porodicu, jer kada čoveku udari novac u glavu, on poludi. A danas je sve tako jeftino. Ako imaš para, svaki porok ti je dostupan. Neću da kažem da ne bih voleo da sam bogat i uspešan, ali ja nigde ne žurim znajući da nije bogat onaj ko ima mnogo već onaj kome treba malo. Shvatio sam da za sve ima vremena i da sam dovoljno srećan srdačnim dočekom  žene i dece po povratku sa posla. Bitna je sreća i zdravlje, sve ostalo će doći samo po sebi. Ja ću se i dalje truditi i verovati u bolje sutra i sigurno ću zbog toga jednog dana biti nagrađen. A ako i ne budem, biće moja deca ili njihova deca. Svačija je sudbina zacrtana i sa time se moramo pomiriti. Pustiću da stvari teku spontano. Trudiću se da ne izazivam sudbinu i znam da ću uspeti.

Sat je zvonio i zvonio, zvonio… Ja sam u mraku, po komodici pored kreveta pipajući svojim grubim rukama, i obarajući sve što bih dotakao, pokušavao  da ga pronađem  i zaustavim  bunt koji je zvonjavom iskazivala poluprazna kutija sa brojevima i skazaljkama. Ustao sam, obukao se, pogledao ženu koja je hrkala, nasmejao se njenom tvrdom snu, poljubio je i polako krenuo na posao.

Nisam žurio na voz iako sam danas ustao 45 minuta kasnije nego obično, znao sam da ću stići na vreme.

Dan zaljubljenih vinara

14. februara veliki broj pravoslavaca ne slavi Svetog Trifuna, zaštitnika useva i vinograda (dan vinara) kako bi i trebalo,  već slavi katlolički praznik – Svetog Valentina, široj javnosti poznat kao dan zaljubljenih. Međutim, nije to ništa čudno. To je tako normalno kod nas. Uvek smo više poštovali tuđe običaje i praznike od sopstvenih. A između ostalog uvek smo i pokušavali da budemo drugačiji od ostalog sveta.

Ovim postom ja ću pokušati da objedinim ta dva verska praznika. Da spojim vino i ljubav. Međutim, nije nimalo teško napraviti paralelu između vina i ljubavi. To su mnogi pesnici radili. Opiju se rujnim vinom pa onda pišu ljubavnu poeziju ili pak zbog neuzvraćene ljubavi svoju tugu leče litrima vina pevajući ljubavne stihove.

Pijan i zaljubljen čovek su u principu slični po ponašanju. Neracionalno, gotovo ludačko ponašanje karakteriše obojicu.

A ja ću nastojati da odem korak dalje, porediću  ženu sa vinom jer je danas dan zaljubljenih vinopija.

Ne bih znao da vam kažem da li ovim poređenjem zapravo veličam vino ili ženu. Za vino je poznato da je božansko piće da su se čak i bogovi sladili i opijali tim božanskim sokom. Postoje mnoge priče i mitovi o vinu, da pobuđuje strast, da daje snagu, povećava hrabrost, utiče na potenciju… Zato ga ljudi i piju…

Žena pak prelepa veštica i okrutna vila, svojom lepotom i svojim čarima drugačije opija od vina. Boginja koja rađa novi život. Đavolica koja muči i zbog koje muški rod pati i očajava. Slatka kao med i gorka kao pelin. Opasnija i strašnija od Furije. Lepša od Afrodite.  Mudrija od Atine. Njeno veličanstvo ŽENA….

U narednim redovima pokušaću da napravim paralelu između žene i vina, mada mi  sve to deluje kao nemoguća misija. Nisam toliko dobar poznavaoc ni vina a ni žena…

Maloletna devojka (15-18 god)  slična je zrnu grozda, belog ili crnog, sve jedno. Sjajna i jedra, predivna i glatka. Mami nas i vabi. Dovodi u iskušenje. Mnogi znaju da će od tog grozda možda ispasti pitko vino, ali i grožđe je ukusno i mnogi ga vole kušati još pre nego što postane vino, ali u ovom slučaju to bi bilo samo »kiselo grožđe« odnosno čovek se lako može naći u »nebranom grožđu«.

Kada grožđe sazri,  bere se, mulja i cedi pri čemu se dobija sok od grožđa, šira, mošt ili mlado vino koje u sebi na sadrži alkohol i veoma je pitko i slatko. U svetu žena mlado vino se može poistovetiti sa punoletnom devojkom (18 – 25 god). Iako veoma ukusno, mlado vino, ne izaziva opijenost ma koliko se konzumiralo. Naprotiv, često izaziva probleme sa probavnim traktom. Slatkog ukusa mami na konzumaciju, ali su reakcije organizma veoma nepredvidive i burne. Zato mlado vino mogu slobodno konzumirati samo oni sa jakim stomakom.  Dobar ukus i slast mošta ne znači da će od njega ispasti i dobro vino. Od mnogo faktora zavisi budući kvalitet vina. Ako se izuzme kvalitet grožđa, bitan je faktor i proces obrade, način čuvanja, blagovremeno i pravilno pretakanje. Znači ukusno mlado vino se za tili čast može upropastiti ako sa njim ne rukuje profesionalac.

Kada se šećer iz mladog vina fermentiše u etil alkohol dobijamo provrelo vino tj mladu ženu (25-40 godina) koje je spremno za dalju konzumaciju, međutim, dalji rad na istom je neophodan. Samim tim da je iz mladog vina dobijeno vino (devojka u ženu) ne znači da je posao vinara završen. Da bi se od tog vina dobilo kvalitetno vino potrebno je pažljivo ga negovati, čuvati i dalje obrađivati. Međutim, i kao takvo, ovo vino je i te kako dobro za konzumiranje. Mnogi ga ljudi konzumiraju i više nego što treba i zato ih sutra dan boli glava, imaju mučninu, osećaju malaksalost i ne mogu se oporaviti duže vreme.  Mnogi to prepisuju lošem vinu, ali sve je to zbog prekomerne konzumacije.

Kvalitetno vino je u svakom slučaju staro vino (žena od 40-55), jer potrebno je da prođe određeni broj godina da bi vino dobilo svoju aromu i buke analogno tome  žena svoj šarm i draž,  međutim, ne znači da je svako staro vino kvalitetno vino. Mnoga stara vina su zbog nekvalitetnog grožđa,  neprofesionalnog rukovanja, obrade i čuvanja prokisla i neukusna za konzumaciju. Mada samo pravi enolozi znaju da nema niša ukusnije i bolje od kvalitetnog starog vina.

Drage dame, baš zato što nisam neki  enolog ni seksolog  nemojte mi zameriti na propustima i prazninama koje ovaj tekst sadrži. Nadam se da mi nećete uzeti za zlo to što sam vas poredio sa vinom, ali danas je dan zaljubljenih vinara pa sam to shvatio kao svoju obavezu. Ja Vam samo želim da budete kao dobro vino da godine ne utiču na vaš kvalitet već da ga poboljšavaju kako prolaze… Žive bile i na zdravlje !!! Na exxx ;)

Pernica

Bila je nedelja. Žešći minus. Hladno da uši otpadaju. Ja sam kod kuće ostao sam sa  klincima.  Supruga je otišla kod prijateljice. Nije mogla da odloži odlazak bez obzira na hladnoću.  Nije više bilo smisla. Već mesecima nije bila kod nje iako je non stop dobijala pozive.  Sela je u auto i otišla. Ja sam se sa klincima prepucavao ko će šta da gleda na TV-u, ko će da igra igrice ili surfuje po internetu. Iako nismo mogli da se dogovorimo ko ko će šta da radi, bilo mi je milo što smo bili u toploj sobi. U jednom trenutku stariji sin mi reče da u 17:00 časova njih dvojica treba da idu na rođendan kod drugara iz komšiluka a da poklon nije kupljen. Ja pogledah na sat. Bilo je 16:30. A još i nedelja. U ovom našem, nazovimo ga, gradu nedeljom ništa ne radi a pored ostalog žena je otišla autom u skitnju. Znači ništa od odlaska u kupovinu. Pat pozicija. Klinci počeše da urlaju. »Kako nema poklona. Pa kako onda da idu na rođendan. Ako nema poklona onda neće ni da idu« i slične dečije priče. Počela je glava da me boli. Bacih se na preturanje po dečijom sobi u potrazi za poklonom. Znao sam da, u svom tom lomu, imaju gomilu novih stvari, neraspakovanih, ali ništa nisam uspevao da pronađem. Posle silnoh preturanja, psovanja i nerviranja jedino uspeh da nađem jednu pernicu. Novu novcatu. Moja keva je iz Nemačke poslala starijem klincu pernicu za školu, ali njemu se nije svidela tako da je nikad nije ni koristio. Nije bila islikana raznoraznim junacima iz  novih crtanih serija i igrica. I zato nije bila in.  Iako je pernica bila sa kvalitetnim priborom koji se teško mogao kupiti kod nas, deci nije delovalo primamnjivo. Prost i jednobojan dizajn je klincima delovao odbojno. Ja sam pokušavao da pronađem još nešto među hrpom igračaka i knjiga, ali samo je ta pernica bila nova. Nisam bio voljan da ista završi kao rođendanski poklon tamo nekom klincu jer je to ipak kupila moja majka svom unuku a i kvalitetni flomasteri, olovke, hemiske su mi prirasle za srce. Međutim, nije bilo drugog izbora. Bio sam priteran uz zid. Vreme je radilo protiv nas. U jednoj ukrasnoj kesi, koju jedva iskopah, ko zna odakle, stavih tu pernicu i jednu čokoladu i pustih klince kod druga na žurku.

Posle jedno par meseci, beše mom starijem klincu rođendan. Žurka je bila u jednom restoranu specijalizovanom za takve manifestacije. Došla je kamara dece. Neke sam poznavao a neke ne. Klinci iz škole i iz komšiluka podivljaše za tili čas. Nisam znao gde mi je glava. Ja i supruga jedva smo ih obuzdavali.  U jednom trenutku na rođendan, sa malim zakašnjenjem,  dođe još jedan klinac koga sam samo znao iz viđenja. Pruži slavljeniku poklon koji on brže bolje otvori. Čim vide poklon sin mi ravnodušno, brže bolje, uruči isti. Bila je to pernica koju smo mi pre par meseci poklonili našem komšiji za rođendan. Ko zna koliko je puta bila rođendanski poklon dok ponovo nije došla kod nas. Kao u Glišićevoj pripovetci »glava šećera«.  Klincima se očigledno nije svidela. Ja je otvorih. To je bila ta pernica, nije bilo sumnje samo su sada u njoj bili stavljeni neki šoderski kineski flomasteri i olovke. One kvalitetne je neko zamenio.  Ja se samo kiselo nasmejah i vratih se smirivanju i obuzdavanju podivljale dece. A pernicu sa novim šoderskim flomasterima mlađi nemirac je već razbucao i ko zna gde bacio.

Svašta ?!.

Objavljeno 2001. godine u knjizi »Uvertira«.

Izašao sam iz parfimerije sa osmehom na licu. U ruci sam držao sićušnu kutijicu umotanu u ukrasni papir, sa mašnicom na sredini. Bio je to poklon za moju devojku. Rešio sam da joj pokažem koliko je volim. Kupio sam joj parfem i platio ga čak 60 evra. Ali ako, ona je zaslužila i mnogo skuplji. Iako  je to bilo preskupo, jer zapravo nisam imao para, nije mi bilo žao. S obzirom da  je moja plata bila oko 150 evra mesečno, trebalo je  štedeti nekoliko meseci i odreći se mnogo čega da bih uštedeo tih 60 evra, ali nisam se zbog toga kajao. Naprotiv . Hteo sam da joj pokažem koliko mi je do nje stalo. Poklončić je ujedno trebalo da predstavlja i neku vrstu izvinjenja za moje nedolično ponašanje u poslednje vreme. Shvatio sam da sam je u zadnje vreme poprilično zapostavio, da sam vikao na nju sve više, da sam samo pijančio i dangubio sa društvom, da sa njom nisam porazgovaro niti je mazio dosta dugo… Zato sam joj i kupio parfem, da joj samo naznačim da mi još uvek znači i da joj se zahvalim što je uvek imala strpljenje za mene, što me je razumela i što me je volela. Tako sam bio srećan zbog toga da sam  trčao želeći da što pre stignem do nje. Zamišljao sam kako joj dajem poklon govoreći : »Volim te, srno moja, živote moj. Bez tebe moj život ne bi imao smisla. Ne znam šta bih radio kada bih te izgubio. Mislim da bih se ubio.« I onda bih počeo da je grlim i ljubim i taj srećni trenutak okončali bi vođenjem ljubavi  na ulaznim vratima. Ne znam kako sam u takvom zanosu ljubavi primetio baku koju sam upravo pretekao a koja se, tegleći dve ogromne torbetine, prepune ko zna čime, vukla trotoarom. Zastao sam i samo je posmatrao. Činilo mi se da će joj srce prepući od prevelikog napora koji je ulagala da pomeri makar još centimetar te ogromne torbe. Imao sam utisak da su torbe i bile teže od tog malog krhkog bića naborane kože koje se borilo sa tim brdom stvari upakovanim u nekvalitetan poliester. Polako sam joj prišao i ponudio se da joj pomognem uzevši torbe iz njenih ruku. Da ona ne bi bila baš toliko nezaposlena, dao sam joj poklon da ga pridrži neko vreme dok se ja budem kilavio sa njenim torbetinama. Želeo sam da pomognem toj slatkoj bakici jer je bila  tako bespomoćna a ujedno podsećala me je i na moju dragu baku. I nema veze što je stanovala na sasvim suprotnom kraju grada, što su torbe bile teške kao tuč. Meni je bila čast da pomognem tako umiljatoj bakici a ujedno imao sam kome i da ispričam kako volim svoju devojku, kako sam joj kupio poklon i na brzinu prepričam  istoriju našeg zabavljanja.  Bakica se samo smeškala da li zato što joj je priča bila zanimljiva ili zato što nije morala da nosi te preteške torbe. U svakom slučaju, bio sam presećan što sam bio od koristi.

Nakon što sam otpratio bakicu do kuće, otrčao sam do devojke i nju prijatno iznenadio i obradovao. A nakon nekoliko sati provedenih u ćaskanju sa njenim roditeljima o našoj budućnosti, srećan sam pošao kući. Na putu do kuće, rešio sam da prođem kroz centar grada i malo se prošetam jer dan je bio divan. U stvari sve je bilo predivno, tako da mi je šetnja mogla samo goditi. U euforiji sam skakutao sa jedne noge na drugu, sviruckao neku melodiju, poznatu samo meni, i uživao. Ali moju happy atmosferu pokvario je prizor koji sam video. Mali musavi dečkić u iscepanim kratkim pantalonicama, isflekanoj majci iz koje su virile ručice tanke kao prutići sa oguljenim laktovima, nabio je svoje prljavo lice u izlog poslastičare i bukvalno lizao staklo zamišljajući da jede poslastice sa druge strane izloga. Ja se sažalih na mališana jer me podseti na mene. I meni su dok sam bio mali stalno bili očoktani laktovi i kolena. Upitao sam se da li njegovi roditelji nisu imali para da mu ih daju ili ih za dete uopšte nije ni bilo briga, ili možda on nije ni imao roditelje. Ta misao bi presudna. Uhvatih mališana za ruku, i uvedoh ga u poslastičaru iako se  protivio, otimao, šutirao me i psovao. Kupio sam mu tri najveća kolača koja je on izabrao i najveću moguću kriglu limunade. Mališan jedva dočekavši da konobar spusti na sto tanjir pun kolača otpoče, grabećim svojim rukama, kao lopatama, da uništava kolače tako da nije ni primetio kada sam ja izašao.

Usput, dok sam polako koračao prema kući, razmišljao sam o mališanu i njegovim roditeljima i setih se svojih roditelja. Tad shvatih kako su oni bili marljivi i dobri roditelji, kako oni to nikada ne bi dozvolili, kako sam ja bio, i još uvek sam, njihov univerzum i Sunce, kako su se zalagali i trudili se samo da mi udovolje i ispune svaku želju. A ja, ja sam bio tako nezahvalan. Uopšte in nisam poštovao. Samo  sam se svađao sa njima i svemu nalazio mane. Kako sam mogao da budem takav ? Bilo me je sramota. Želeo sam da što pre dođem kući i da ocu stegnem ruku, potapšem ga po ramenu i kažem mu da je laf, a majci da skuvam kafu, ispričam koji vic i obradujem je vešću da ću uskoro da se ženim …. i probudio sam se vrišteći !!!

Ispunjenje želja

Mnogi koji su pročtali moje knjige i kamaru postova na ovom i tamo nekom drugom blogu, slažu se  u jednom. A to je: da pišem previše morbidno. Često sam slušao razne pridike o tome, ali i one da bi trebalo da pišem o lepim stvarima kao što su cveće, laste, ljubav, radost. Jer ljudi to vole.

Pridike tipa : »Pesimizam je loš. Gledaj život sa vedrije strane. Razmišljaj pozitivno« i slične izanđale patetične tvrdnje su odavno počele da mi idu na živac.  Nisam ja pao sa kruške pa da ne znam da je pesimizam loš, da treba da budem pozitivan, vedar i sve što ide uz to ? Samo nije mi jasno da li treba da se pravim lud i malouman da ne primećujem šta nam se dešava ? Jedino ako bih obnevideo, ogluveo i poludeo, da ne vidim, ne čujem i ne razumem ništa oko sebe, mogao bih da budem malo pozitivniji i veseliji. Ovako sa ta tri organa u funkciji teško to mogu da sprovedem. A između ostalog ja i nisam pesimista. Ja sam samo realan čovek. A to što živimo  u mračnim vremenima, nije moja krivica.

Međutim, da ne bi ste pomislili da neću da poslušam svoje čitaoce (nije valjda da ima i takvih) pisaću i ja malo vedrije teme.

I cveće da bi procvetalo, mora da se prska raznim otrovima. Znači nema lepote bez zatrovanosti. Sve što je lepo, to je i zatrovano.

Nećete mi verovati, čak i sad u sred zime, čini mi se da sam video jednu visibabu. Jesam. Video sam visibabu. Kad malo bolje razmislim, video sam više visibaba. Pobesile se babe jer ne mogu da prežive od penzije. Skratile su sebi muku.

Tooo, to mi radi, samo tako, Ja, Ja, schneller, aaaaahhhh. Ich liebe dich !!! Pa šta je sad ? Pa pišem vam o sreći. Tada sam ja najsrećniji.

Iako zima uskoro prolazi, mislim da se ni laste više neće vratiti ovde. Videle su da ovde nema leba. A kad nema leba nema ni mrvica za njih.

Šta reći o ljubavi. To je najteži deo. Ah da.

Ja je ljubim a ona prdi

ljubav nije samo slepa

ljubav ponekad i smrdi.

Eto. Jeste li zadovoljni ? Vidite kako sam ja čovek od reči. Ispunio sam vam želje. Sad niko ne može da kaže da i ja ne pišem o cveću, ljubavi, sreći i bla, bla, bla … :mrgreen:

Prati

Dobijte svaki novi članak dostavljen u vaše poštansko sanduče.