Kakav bi trebalo da bude moj prvi post u novoj 2010. godini ? O čemu da govori, kako da izgleda i šta da razjasni ? Ja ipak mislim da bi ovaj post trebalo da posvetim nekoj osobi koja je na mene ostavila dubok trag i uticaj, čiji rad i delo duboko poštujem, nekom ko mi može biti uzor koji ću da sledim. Nažalost, među živima nema takvih. Zato će ovaj post biti omaž Radoju Domanoviću.

Ja vam sad neću pisati ko je Domanović, kako i koliko dugo je živeo, čime se bavio… Zbog  toga postoji  internet.

Rećiću samo ovo: Domanović je pionir srpske satire. Od njega je sve krenulo. Barem u Srbiji. On je 1. Srbin koji je kroz umetnost krenuo da kritikuje i da se podsmeva svemu onom što to i zaslužuje (korupiranoj i brutalnoj vlasti, priglupom narodu, malogrđanštini, licemerju…). S obzirom da je i u mojim pisanijama dosta zastupljena satira, ironija pa čak i sarkazam, bilo je za očekivati da ću ovaj post posvetiti baš svom duhovnom »Vođi« ako ga tako mogu nazvati.

Međutim, glavni razlog zbog kojeg sam rešio da napišem ovaj post je da bih čitaocima ovog bloga dokazao i potvrdio par činjenica. I to: »Ko kaže da Srbija nema more ? U Srbiji se vekovima ništa ne menja.«  Znači Srbija ima more. Zapravo, Srbija je more. Jedno, ne tako veliko, ali prilično Mrtvo more. More, baruština, na čijoj površini se odavno nahvatala žabokrečina jer se ništa ne dešava. Ako krenete da čitate (a krenite) Domanovićevu knjigu pripovedaka »Mrtvo more« kao datume nastajanja pripovedaka možete videti: 1898, 1899, 1901, 1902… dakle 19. i 20. vek. Domanović je u 19. veku pisao svoje pripovetke koje se i dan danas dešavaju. Preslikano stanje stvari. Pa mi se pritom nameću neka pitanja.  Da li je on bio prorok, pisac naučne fantastike ili realni satičar ? Da li je pisao ono što vidi ili je ipak imao nekakva proviđenja šta će biti pa je njih beležio ili je jednostavvno živeo van svog vremena ?  Mislim da to sad nije ni važno, ali bitno je to da se u Srbiji još od 19. veka pa do današnjeg dana ništa nije promenilo u svesti Srpskog naroda. Još uvek smo isti primitivci, licemeri, zlonamernici, vlastoljupci, dupelisci i pakosnici koji se više raduju tuđoj nesreći nego svojoj sreći, tuđem porazu nego svojoj pobedi, tuđoj sramoti nego svojoj časti (ako časti danas ima)… Kod nas je izgleda točak evolucije stao. Svi idu napred a mi taljigamo u mestu i što je još gore idemo unazad. Svi su orijentisani ka budućnosti a mi ne možemo da se iskobeljamo iz kala prošlosti. Ljudi lete u svemir, cepaju atome, proizvode robote, konstantno pomeraju granice ljudskog znanja i dostignuća a mi samo lelemudimo, nešto pametujemo i bespotrebno kurčimo.

Negde sam pročitao da je satira, ironija, cinizam i sarkazam odlika ljudi koji su predodređeni gubitnici, da zbog svog nezadovoljstva i neispunjnosti vlastitih života i pišu takve tektsove pune zajedljivosti, besa i jada… Kao dokaz tome navode, bez trunke poštovanja, preranu Domanovićevu smrt u 35. godini života. Kakav nonsense. I to je jedan od razloga pisanja ovog članka. Moja težnja će biti usmerena ka tome da povrgnem tu glupu izjavu i da takve ljude koji mogu da tako nešto izjave maksimalno podvrgnem podsmehu i kritici jer oni su ti glavni činioci Mrtvog mora. Zbog takvih spodoba nam se dešava to što nam se dešava.

Za one koje ne znaju ko je Domanović, evo linka za download nekih pripovedaka:

http://www.baneprevoz.com/e-knjige/Radoje_Domanovic_Satire/

Da više ne davim,

Srećna vam nova 1910. godina i talasajte malo.