Ma oni u Nemačkoj mora da su ludi. To je sigurno. Ako nisu ludi onda je, u krajnjem slučaju, čudna to neka država. Sve je uređeno i sve je regulisano. Uglavnom svi poštuju zakone. Vlada totalna harmonija i red. Sistem funkcioniše besprekorno. Tačno se zna šta se sme i može a šta ne sme i ne može.

U gradskom prevozu nema gužve. Niko vas ne gura, ne lakta se, ne stoji vam nozi, ne diše za vratom ili pokušava da odžepari. NE. Uopšte nije zanimljiv taj njihov gradski prevoz. Svi mirno sede, ćute i gledaju svoja posla. Niko nikog ne psuje, vređa ili nasilno se ponaša. Niko ne prdi, podriguje ili provocira. Totalno dosadno.

Na ulicama nema smeća. Niko ne baca po putu, po trotoaima, već u kante za đubre koje su na svakom koraku. Mislim, uzaludno bačen novac na tolike kante i kontejnere. I još sad treba da vodiš računa u koju kantu i kontejner koje đubre treba da baciš. Mislim, stvarno su preterali. Plastika u jedne, papir i karton u druge, a za staklo postoje čak tri tipa kontejnera za belo, braon i zeleno staklo. Jbt-e koje je znanje potrebno samo da bi se bacilo đubre. Meni bilo mnogo lakše da bacim svud oko sebe. Ko će sad sve to da razdvaja a mogu još i da pogrešim šta ide u koji kontejner.  A pored ostalog ne smem da pljujem po putu, ne smem da vičem na dete koje je nemirno kao da ga je opsednuo, ne daj bože, nečastivi, ne smem da pređem na crveno svetlo, ne smem da gazim po zelenoj površini, ne smem da pravim buku i galamu….

Moj klinac čim bi video neki znak tipa odmah bi usledilo pitanje: „Tata a šta je sad zabranjeno ?“. Jebeš ti takvu demokratiju kad ne smeš da se opustiš i ponašaš onako kako ti se sviđa. Kod nas u Srbiji sve to može… I šta nam fali ????

Na pešačkim prelazima sam se najviše iznenedio. Ne znam šta je tim ljudima. Još nisam zakoračio na pešački a oni već zaustavili svoje aute. Propuštaju sve pešake. Niko ne trubi, ne preti, ne psuje, ne turira auto. Svi su smireni i opušteni. Često sam pomišljao da neću dočekati da pređem ulicu, da će neko od njih da nagazi na gas i da me pregazi i tako obogalji za ceo život ili liši istog. Tako bih prošao u Srbiji. To je sigurno.  A oni, oni ništa. Čudan neki narod. Čudna neka država. U Srbiji se zna kako i gde se prelazi ulica i ko ima prednost. Automobili uvek imaju prednost. Što je bolji i skuplji auto to je i veća prednost. Kakvi semafori, pešački prelazi i saobraćajni propisi. Ko će sad još i to da poštuje.

Mogu slobodno da vam kažem da sam se sve vreme svog boravka u Frankfurtu i Bad Homburgu osećao vrlo nesigurno i ugroženo. Zašto ? Pa nijednom nisam video pripadnike reda i zakona. Za tih desetak dana nisam video nijednog pandura. Niko me nije legitimisao, solio pamet i postavljao glupa i nepotrebna pitanja. Ko sam, odakle sam, šta tu tražim, gde sam pošao, koliko imam para, koliko kila, da li imam švalerku… Mislim kakva je to država u kojoj policija ne brine o svojim građanima, kada je nema na svakom ćošku da stoji oko svojih građana sa pištoljima i pendrecima.

O urbanističkim rešenjima, idejama i dostignućima neću da vam pričam. Nemam reči. To treba da se doživi. A neko će da pomisli da lažem.

Sve u svemu to bi bilo to. Čuda neka država. Čudni neki ljudi. Poštuju red i zakon. Ali vremenom i oni će postati kao i mi. Mnogo je tamo Srba, Hrvata, Rumuna, Bugara, Turaka, Albanaca, Rusa, mudžosa, cigana, crnaca, žutaća i mnogih drugih nacija i naroda kojima red i zakon ne znače mnogo. Sve je više auslendera kao što oni vole da kažu. A sve se manje rađa Nemaca. Švabice više vole da šetaju džukele nego decu. Kučiće mogu da dresiraju i vezuju a decu ne. Nego da ne kenjam više. Za kraj, snimak sa koncerta u Beogradskoj areni  od mog omiljenog nemačkog benda. .