Sinoć sam sa par prijatelja polemisao o vaspitanju dece i da li decu treba kažnjavati ili ne. Tom prilikom ispričao sam im šta je na tu temu odgovorio Milan St. Protić istoričar, političar i nekadašnji ambasador u Americi gostujući u jednoj emisiji (balkanskom ulicom ili tv lice, nisam baš siguran). Voditeljka ga je u jednom trenutku upitala da li podržava kažnjavanje dece i da li on kažnjava svoju decu jer je načula da to čini. Iskreno rečeno ja sam se zaprepastio takvim pitanjem jer pitati nekog danas, a naročito političara, da li kažnjava svoju decu je mnogo glupo ili hrabro. Trik pitanje koje jednog političara može koštati karijere. Međutim, odgovor me je još više zaprepastio. Milan je odgovorio da je to tačno i da on svoju decu kažnjava. I onda je ućutao i samo se zagonetno smeškao. Voditeljka, vidno uzbuđena jer je bila na tragu nečeg seznacionalnog,  potencirala je da gost emisije to malo razjasni. I on je dao objašnjenje. Kad god bi deca napravila neku glupost, nestašluk, budalaštinu ili učinila ono što deca inače znaju da čine, usledila bi kazna. Surovo zar ne ? Kazna je bila:  knjiga po izboru oca je morala da se pročita u roku od desetak dana. I tu nije bilo popuštanja niti kompromisa. Nakon protoka tog vremena deca su imala obavezu da knjigu prepričaju čime bi potvrdila da su svoju obavezu ispunila. Pored samog prepričavanja ona su pritom sa svojim ocem razgovarala o toj knjizi i njihovom doživljaju iste. U početku je deci kazna teško padala. Posle par kazni, otac više nije morao da ih kažnjava. Deca su sama počela da čitaju nečekajući na svog oca. Najverovatnije da su shvatila ko je čovekov najbolji i jedini  prijatelj.

 

Gde bi smo mi danas bili kao nacija i država da smo i mi bili kažnjavani na ovaj način ? Ali možda još nije kasno za našu decu. Otvorite oči vašoj deci.