Juče sam bio u super marketu u nabavci namernica za predstojeći uskrs. Gužva beše neviđena. Ljudi su se gurali sa svih strana kao da su želeli da što potroše novac koji nikad nemaju dovoljno i koji im uvek nedostaje. U redu ispred mene stajala je jedna bakica i u korpi nosila jednu konzervu tunjevine i jednu bananu. Beše mi malo čudno da neko kupuje samo jednu bananu, ali tek kada sam ugledao da bakica čvrsto stiska u ruci novčanicu od 100 dinara i nervozno cupka u mestu postade mi jasno. Imala je samo tih 100 dinara. Kasirka, polu žena, polu robot, već umorna od prevelike gužve i celodnevnog stajanja za kasom izbaci bakin račun. Račun je iznosio 112 dinara. Baka pruži novčanicu koju je do par trenutaka ranije čvrsto stiskala u ruci ne kapirajući da nema dovoljno novca a kasirka uporno više puta ponovi da je potrebno još 12 dinara. Međutim, bakica kao da je nije čula. Nervozno se ostvrtala i nije znala šta da radi. Bilo je sramota što nema para i što je sebe dovela u takvu situaciju da svi vide kako ona nema. Možda je želela da ostavi bananu ili tunjevinu, ali stajala je kao paralisana. Najverovatnije je mislila da račun neće biti toliki. Nervozna kasirka postala je nestrpljiva i počela je grubim tonom da potencira na tih 12 dinara. Svi koji su bili u blizini počeli su da se osvrću da vide ko to galami i ko to nema. Baka je suznih očiju samo ćutala i crvenila. A ja sam popizdeo. Dokle smo mi stigli kao država i narod. Da nemamo para za jednu bananu i jednu tunjevinu. Došlo mi je da iskočim iz sopstvene kože. Razmišljao sam koliko je teška ta starost i kako smo svi mi, manje više, postali socijalni slučajevi. Koliko smo jadni i siromašni. I u tom trenutku se setih. Neprimetno ispustih kraj bakinih nogu novčanicu od 50 dinara. Potapšah je po ramenu i upitah je da nije možda novčanica kraj njenih nogu njoj ispala. Ona me je pogledala zbunjeno ništa ne shvatajući a ja sam se sagnuo (kao svaki džentlemen) podigao novčanicu koju sam maločast ispustio i dao bakici. „Sigurno su vaše“, rekoh. Baka je ćutala, samo me gledala i mahinalno novac dala sada već vidno popizdeloj kasirki. Kasirka naplati račun, vrati kusur i nastavi sa poslom. Baka uze kusur i krenu ka izlazu. Pre nego što je izašla, još jednom je pogledala ka meni i pogledi nam se susretoše. U tom pogledu prepoznao sam zahvalnost. Ne znam zašto, ali u tom trenutku osećao sam se kao govno. Možda zato što sam ja teglio dve prepune korpe sa mnogim besportebnim namernicama koje će za dan, dva završiti u kanalizaciji.

Nije sramota nemati. Sramota je što nikog nije briga što narod nema !!!