Dragi moji blogeri, twitteraši, facebookovci hvala Vam (gramatički neispravno pisati veliko V kada se obraća množini, ali gramatika mi je uvek bila slaba strana :mrgreen: ) na ovoj časti i poštovanju koje ste mi pružili komentarišući, tvitujući i lajkujući moj tekst „Nije sramota nemati“.

Iskreno rečeno nisam se nadao takvoj reakciji i tolikom interesovanju. Za 48 časa koliko je proteklo od objavljivanja pomenutog teksta statistika na blogu eXperiment je poludela. O „cvrkutanju“ i da ne govorim.

Ne bih hteo da zvučim patetično, ali stvarno sam i više nego prijatno iznenađen. Da se razumemo, blogujem dve i po godine, što kao eXperiment što kao Reminder. Za to vreme dobio sam u više navrata potvrdu da sam kao bloger prihvaćen i priznat. Gomile komentara sa neskrivenim oduševljenjem, mnogo emailova sa rečima hvale i podrške, dve godine za redom moji tekstovi objavljuju se u blogopediji… ali ovakva reakcija na pomenuti tekst je ono što me je pomerilo sa mesta. Svrha mog blogovanja je ostvarena. Ništa mi više ne treba. Moj blog-post je jedan od najčitanijih i najpopularnijih članaka već gotovo 48 sati.  Ni to nije prvi put, ali ovolika posećenost, twittovanje, lajkovanje, šerovanje… Stvarno nisam se nadao. I to za mene nije mala stvar. Biti kralj sveta makar i na jedan dan. Preterujem kao po običaju, ali stvarno se tako osećam.

Sa druge strane kad pogledamo tematiku posta koji je izazvao takvu lančanu reakciju, možemo doći do mnogih bitnih zaključaka. Najbitniji od svih je da među nama još uvek ima pravih i dobrih ljudi, ljudi kojima je stalo, koji hoće i koji razumeju, ljudi koji još uvek imaju dušu, mozak i srce. I drago mi je zbog toga jer to me pokreće, daje volju i budi davno usnulu nadu da za nas i našu decu još uvek ima šanse, da ova država može krenuti napred, da ipak nije kasno… Nisam verovao da ću napisati te reči jer sam odavno prestao da verujem u bajke, ali Vi ste me naterali da promenim mišljenje i stav. Vi ste bili ta iskra koja je probudila nadu i veru u bolje sutra u mom biću. A to je nešto najbitnije i najvažnije u životu svakog čoveka. Vera i nada. Zato, hvala Vam dobri ljudi, što ste možda spasili jednu dušu !!!